Happy for you

Postojim u tmini noći, oblačim se u ponoć i kao zmija se mudro i vješto krijem od onoga čega se najviše bojim. Niko me nije upoznao onako kako ti jesi, te me tako nebeski volio, da bi mi srce pucalo kada bih te zagrlio.

Bio sam sasvim običan, sanjar, bio sam prolaznik, no prolaznik tvoga života. I istina je, prolazio sam, muklo i hladno, odlazeći putom koji me vodi tamo gdje ne pripadam, a ti si me zadržala. Onako čvrsto, toplo i čedno si me uzela za ruke, na što bih se hitro zaustavio i zapitao šta radiš još sa mnom. Ali ipak si bila tu, od sveg srca si me htjela prigrliti, umotati me svojim srcem, a ja nisam za krotiti.

Duboko u sebi, pored svih kajanja i tamnih misli, sanjao sam o univerzumu gdje bi ti i ja bili nešto. Taj bi univerzum bio samo naš san, no ja sam dozvolio da to bude samo san. A uvijek sam znao dobro sanjati. Nakon svih pustih nadanja i mojih neuspjelih života, ostala si. Strpljivo si čekala da život udahnem punim plućima, uzmem te za ruke i počnem nešto novo ispočetka, s tobom. Pored tih divnih zamisli i tvog gracioznog optimizma, znala si, duboko negdje, da se to nikada neće ostvariti. Znala si da nisam od tog života i da me ne možes zadržati. Ja bih te nekad proklinjao što si tu, a nekad bih svim svojim srcem molio da me ne pustiš. I sam sam znao da me ne možeš usrećiti i dati mi šansu, dok si je sam ne pružim.

I nisam htio, nit želim, jer je ne zaslužujem. Šanse guram daleko od sebe, kao što sam i tebe, moju najveću šansu. Od tada svoje šanse olako koristim, a sebe sve više brišem iz ove realnosti.

Često si mi govorila kako sam ludi i pusti sanjar. Kako sam to olako shvatao, a sada bi mi to bio najdraži poklon.

Nikada nisam bio bliže granicama usamljenosti kao sada. Mnogo je vremena prošlo, ali tvojih se riječi rado sjetim, i nekako me, onako tiho, zaboli srce, vraćajući se na misli koji me održavaju u životu. A kakav je to život koji moram zamišljati ?

Ne krivim te ni za što, jer si ti bila jedina osoba koja je htjela srušiti ove zidove. Sada su zidovi već preveliki, ne pokušavam ih napustiti jer su oni sada moj dom. Nekad je moj dom bio na tvojim bedrima, ali sam se odatle davno iskrao. Kriv sam što sebi nisam dozvolio uzeti ono što si ti nudila, i svakog puta sam opet ja, jedini, bio kriv za svoju nesreću, i potajno bih se nadao da ću naučiti iz svojih grešaka, no opet bih pao. Kažu da svako ko dođe u naš život je ili blagoslov ili lekcija. Ti si meni bila oboje, moja vatra u tamnim noćima i sreća u crnim mislima. Bila si mi najljepši blagoslov, Nebeski lijepa i odvažno milosrdna. Ja tebi neka budem lekcija, i neka ti se takva lekcija nikada ne ponovi.

U neku ruku sam srećan zbog tebe, srećan što si otišla, pobjegla, jer si i sama shvatila da ovu kulu nijedan cvijet ne može ukrasiti.

Mrzim te

Mrzim sve u vezi tebe. Mrzim kako olako shvataš stvari i kako se duriš na svaku moju sitnicu, kako ostavljaš iza sebe nered i kako uvijek kasniš. Mrzim tvoje promjenjivo ponašanje i mrzim to što dopuštaš svakome blizu sebe. Mrzim što ne voliš neke stvari kao ja i mrzim što si nekada djetinjasta.

Mrzim kako se izgubim u tvojim tamno smeđim očima koje su mi svakodnevno tjerale misli iz glave, osim jedne-tebe. Mrzim tvoju smeđu kosu koja bi plesala najljepše plesove na tvojim ramenima dok smo zajedno sjedili na klupi i razmišljali kako smo baš nas dvoje završili zajedno. Mrzim svaku tvoju riječ koju si dublje i dublje sijala u moje srce, a koje se do dana današnjeg nisam riješio. Mrzim kako bi vatrenim usnama uzimala moju dušu, gram po gram, a ja, budala, bih ti je s guštom nudio. Mrzim tvoj čvrsti zagrljaj i slatko propinjanje na prste samo da bi mi stavila ruke oko vrata. Mrzim i tvoj hod kojim ubijaš svakog ko prođe pored tebe, a malo više mrzim trenutak kada sam te sreo; kada sam te vidio i dopustio ti da mi uzmeš dušu. No, mene nisi uzela. A kakav je to čovjek bez duše ?

Zaboravan sam, ali ne vjerujem da ću zaboraviti trenutke s tobom. Moji ludi ispadi, a tvoj topli osmijeh su obilježili naše momente. Ti me momenti ponekad peku, iako led nije topao. Izludilo bi me tvoje kašnjenje, ali kada bih te ugledao, zaboravio bih na svijet, a tek kada bi me pogledala, zamolio bih Nebesa da se taj momenat nikad ne završi. Ponekad me zaboli što znam, da tebi to nije značilo, i da si olako uzimala ono što sam ja nudio. Nekad mislim da sam i zalužio sve to, jer sam u dubini duše znao kakvu oluju izazivam. A ja sam ti nudio samo čistu i vrelu ljubav, ali izgleda da hladnog čovjeka nikakva ljubav ne može ugrijati.

Tebe bih zagrlio  kad bi mi se duša smrzla, a znao nisam da je iz tvojih grudi izbijala zima.

Mrzim kako bi me držala za ruku i nevino mi se smješkala dok sam ti pričao svoje sulude i sanjive priče. Mrzim to što sam dopustio da budeš dio mog života, a tebe još više mrzim što si to olako shvatila. Mrzim kako bi me podsjećala na lijepe stvari, sjajne zvijezde, ugodnu pjesmu, i sanjivo nebo.

A na kraju, tipično za mene,  mrzim najviše to što te nimalo ne mrzim .

Love is a force of nature

Željeli mi to ili ne,  ma koliko god se borili protiv sebe, ne možemo izbjeći i promijeniti ono što volimo.

U čovjeku se kriju mnoge tajne, u očima mu vri strast, a srce, obvijeno tvrdom školjkom, u sebi krije najljepši biser. Čovjek jednostavno ne može birati koga će voljeti. Kao zemaljska katastrofa, desi se ljubav. Dušu preliju ljubavne bure, a strast nam sprži svu pamet. Čovjek se izgubi u valovima osjećaja i obično se na kraju, i uguši. A kako li je lijepa ta smrt, kad zbog nekog imaš umrijeti ?

Dođe meni, moja prijateljica Ljubav. Dugo se nismo vidjeli i jedva sam čekao da ju vidim te da joj ispričam što sam sve naučio o njoj. Ona je uvijek bila zagonetka. Nikada se nije odavala svima, već samo nekome. Svoje čini bi zasijala duboko u dušu, a pogledom bi ti izvadila srce iz grudi. Divio sam joj se, i često je pitao: „Drugarice moja, a zašto si tako posebna, pa te svi priželjkuju, a onda izgube“?   

Moja drugarica mi odgovori: „Ja se, prijatelju, ne mogu krotiti niti izmijeniti. Ja sam druže, jedna vatra koju svako svojim kremenom zapali. Svačija sam, a opet, samo sam nečija. Moje iskre najjače zabole, naročito kada oprže dušu. Kasnije ih gase suze, no kažu da su im draži ožiljci moje vatre već prolazna satisfakcija sopstvene suze.  Međutim, ljudi nisu svjesni da se plamen mora držati zagrijan, u protivnom, gasi se, ostavljajući žar koja teško daje stare, istinske vatre. A najžalosniji su mi oni, druže, koje pale one vatre, a znaju da se njome ugrijati ne mogu. Protiv mene se ne može, jer ste svi vi-ja, a od sebe ne možete pobjeći jer na kraju, nije bitno ko gleda i gasi vašu vatru, već s kim je palite.“

Gledajući u moju prijateljicu, pažljivo sam slušao svaku riječ i divio se njenoj smjelosti. Dugo čovjeku treba da shvati njene riječi, jer njenim kosmosom treba dugo ploviti da bi našao zvijezdu. 

Poslije njenih riječi, bacih se na razmišljanje: Jesmo li mi ti koji određujemo koga i koliko ćemo voljeti, ili je u to umješana neka veća sila ? I jesmo li zaista u mogućnosti voljeti onoga koga želimo?

A mi iskre trošimo uzaludno, jer imamo onog koga ne volimo, a volimo onog koga nemamo...

Bio sam ovdje

Bio sam ovdje...

Jednog dana, kada sve ovo nestane, kada uzmem svoj posljednji dah i kada budem milosrdno gledao smrt u oči, želio bih se sjetiti nekoliko stvari koje sam uradio u životu i želio bih poslati poruku svim ljudima ovog svijeta:

Jednom se rađamo, jednom živimo i naposlijetku, jednom umiremo, bar u ovom životu. Život je prekratak za pusta nadanja i dosadnu neizvjesnost. Svakome želim, kada napusti ovaj svijet, da ga ne napušta sa tugom, već sa ogromnim zadovoljstvom. Ne želim živjeti u nadi da sam mogao učiniti još, da sam trebao učiniti još, već želim, kada budem odlazio, osjećati sreću, jer sam dao doprinos, veliki ili mali, čovječanstvu i da sam možda nekoga uspio nasmijati i učiniti srećnim. Svi mi, ljudi ovog svijeta, ma koliko bili zaokupljeni novcem, poslom, obitelji, i obvezama, želimo samo jedno: sreću. Sreća je sastavni dio života, koja nas drži u ravnoteži i koja našem postojanju daje smisao. Vrlo je važno biti sretan sa onim ko si i što si, što je ujedno, danas teško. Ljudi će nemilosrdno čekati da nekome stanu na put, sruše snove i ubiju svaku želju postojanja. A pak, neki će, to dozvoliti, srušit će se kao kula od karata i spokojno čekati da se konac života prekine. „No, život ne živim radi njih, radi oca, prijatelja ni stranca. Život živim radi sebe, radi svoje satisfakcije i sreće, i nikome neću dopustiti da uzme moju sreću, jer je sreća moj život“.

Jednog dana, kada sve ovo nestane, kada uzmem svoj posljednji dah sjetit ću se jedne stvari: 

„Odlazim, odavde, sa činjenicom da sam pomogao nekome, dao ljubavi, volio i bio voljen, pomogao, zagrlio, poljubio i nasmijao. Kada me ne bude, ne želim da me ispratite suzama i tužnim facama, već smijehom i lijepim sjećanjem na mene. Želim da svirate moju pjesmu i da gromkim glasovima pjevate i sjetite se nekog lijepo trenutka sa mnom. A ja, ja ću vas gledati i pozdravljati dok budem uzimao nebeskog prijatelja za ruku, i vjerujte mi, bit ću zadovoljan ako mi srce ne pukne od sreće, jer ću znati da sam ostavio nešto od čega će cijelo čovječanstvo imati koristi: ljubav, pjesmu, smijeh i sreću. A vi  ćete znati da sam bio ovdje“.

Tračnice života

TRAČNICE ŽIVOTA

Lijepa noć bijaše sinoć.  Sjedio sam kraj prozora i gledao ljude kako hitro idu doma. Laganim koracima po novoj šetnici, hodala je stara baka. Onako stara, sjela je bolesno na klupu i posmatrala dječicu koja su se u susjednom parku igrala. Njeno lice, umorno od života, ipak je odavalo najljepši osmijeh koji odavno nisam vidio. U očima joj je sijao život pun ljubavi, sreće i jedinstvenosti. Možda se tom životu bližio kraj, no siguran sam da je bio ispunjen. Sjedeći i posmatrajući staricu, sklopio sam oči i odlučio da krenem na put. Uvijek sam znao pobjeći od realnosti i isploviti u svijet mašte. Ovog puta odlučih putovati vozom. Lagano sam se ukrcao na stari oronuli voz i počeo maštati. Također, pozvao sam nekoliko svojih prijatelja, bez kojih bi moje putovanje bilo beskorisno, prazno i jednolično. Moji prijatelji su uz mene od rođenja. I nisam ona osoba koj čuva prijatelje samo za sebe. Volim ih dijeliti sa drugim ljudima, jer želim da drugi ljudi vide isto ono što sam i ja u njima vidio.

Tako prijatelji odlučiše poći sa mnom, no rekoše mi sljedeće : „Rado ćemo krenuti  s tobom, no morat ćemo izaći na nadolazećim stanicama“ – „Nikakav problem“, rekoh veselo. I tako, moji prijatelji i ja, sanjivi krenusmo na putovanje. Vozeći se tračnicama, naišli smo na mnoge ljude, mjesta i stekli mnoga nova poznanstva. Ima li išta ljepše, od poznavanja drugih ljudi, kultura i nacija. Nebesa su nas stvorila različite, i zato trebamo upoznavati drugoga i drugačije. Postoji jedan grčki mit, koji glasi ovako: „ Prema grčkim Bogovima, ljudi su stvoreni sa četiri ruke, četiri noga i dva lica. Pribojavajući se njihovih moći, Zeus ih je razdvojio na dva dijela i tako ih osudio da čitav život tragaju za svojim izgubljenim dijelom“. Mi ljudi, zaista jesmo moćni i skoro pa svemogući, ali koristimo to u negativne svrhe, širenjem mržnje, diskriminacije i segregacije. Tužno, no moji me prijatelji uvijek savjetuju da drugačije gledam na svijet i da pomoću njih mogu ostvariti svoje snove. Razgovorajući tokom vožnje, nažalost, došao je čas da nas naš prvi prijatelj,čije je ime Istina,  napusti. Stigli smo na stanicu na koju bi on trebao izaći. Stanica se zvala „PRIJATELJSTVO“. Molio sam Istinu da nas ne napušta, jer nam je lijepo kad smo skupa. No, istina mi reče: „Dražesni moj prijatelju, naučio sam te svemu što sam mogao, no pogledaj, osvrni se, došao sam u mjesto gdje su ljudi izgubili vjeru u Istinu, vjeru u mene. Učio sam te da nijedno prijateljstvo ne može opstati,a da ih ne povezuje Istina ili Iskrenost. Moja životna misija je da spajam ljude, i da budem oslonac svakom ljudskom odnosu.“ – „Ako si zbog toga rođen, idi prijatelju moj, neću te sputavati ni sebično držati samo za sebe“ – „Zbogom, budi dobar“, reče mi Istina. I tako, krenusmo dalje, sa Istinom u našim srcima.

Krenuvši dalje, počeo sam pratiti zvijezde na nebu. „Ah, nisu li dražesne, svjetlucave nebeske djeve“.

Ubrzo, vrijeme je bilo da moja prijateljica imena Ljubav, izađe. Lijepa djevojka smeđe kose, i zanosnog izgleda i šarma morala je izaći na stanici „RAZLIČITOST“. I nju sam pitao mora li nas napustiti, jer mi je bila draga i od malena me je pratila svuda. Nisam mogao zamisliti putovanje bez nje. Ona mi hitro i ponosno reče: „Prijatelju dragi, od malena sam te učila o sebi, o daru koji imam, i ponosna sam na sebe, a i na tebe, jer si čovjek pun ljubavi. Moj zadatak s tobom je završen, izgradila sam te svom snagom i smatram da sada trebam otići. Pogledaj, druže moj, ovo mjesto, pogledaj bijelca, crnca, kršćana, muslimana, jevreja, šamana, homoseksualca i heteroseksualca, njemca, albanca i španca. Svi su oni jedinstveni, a i različiti. No slijepi su, druže moj. Zaslijepila ih mržnja, a moja je misija da im podarim vid, da im pokažem svijetlo i da uništim mržnju. Svijet je prelijep onakav kakav jeste, šarolik i različit, a ja moram ovim ljudima to pokazati. Svatko je od nas zaslužio živjeti životom kakvim želim i biti ono što želi. Moje ime će omogućiti ljudima da zavole sebe, pa onda i drugog, jer ljubav spaja svijet, dragi moj, a ja sada idem da spojim ove izgubljenje duše. Zbogom, dragi moj“ !

Kako otiđe ljubav, ostadosmo moj prijatelj, Upornost i ja. Časkali smo i gledali kroz prozor voza, koji se užurbano približavao cilju. Utonuh u san. Nakon nekoliko trenutaka, mjesečev sjaj me  probudi, a Upornost reče: „Ustani, druže, vrijeme je da izađemo, stigli smo na posljednju stanicu“. Hitro ustadoh i krenuh sa njim. Izašli smo iz voza, na stanicu zvanu „ŽIVOT“. „Pogledaj druže moj“, reče Upornost, „Stigli smo na posljednju stanicu ovog našeg divnog putovanja, a ovdje ćemo se zaustaviti malo duže. Ovo je život, druže, ove planine, rijeke, vrhovi brda i nagli padovi, sve je to život. Svaki detalj je jasan i poseban, i svaki taj detalj čini veliku umjetninu života. Sve je mirno i skladno, sve je u ravnoteži, i sve ja baš ondje gdje treba da bude“ – „A zašto sam ja izašao ovdje druže, i zašto si ti izašao“ ? „Prijatelju, ovo je tvoja posljednja stanica, naučio si što znači biti iskren, pošten, voljen i naučio si voljeti. Naučio si da si različit, ali i poseban, te da si zaslužan ovog ovdje. A moje mjesto ovdje je minimalno. Ovdje si ti glavni, ti si ovo stvorio svojim prethodnim odlukama i lekcijama koje si naučio, ja ti ovdje pomažem da život držiš u ravnoteži, jer kada kreneš na krivi put, ja sam tu da ti pomognem prebroditi.“

Začuđeno sam ga gledao nekoliko trenutaka, no onda sam shvatio. Ova stanica je moj život. Ja sam ju kreirao i stvorio svojim odlukama iz prošlosti. Ovdje sam ja glavni i okružio sam se onim što moje srce ispunjava. A voz, voz će i dalje kružiti i dovoditi mi prijatelje moje, koje znam i koje ću upoznati.

Zapamtite, tračnice života, nikad ne staju, stanice uvijek dolaze, a na vama je da ih kontrolišete i da gledajući u prošlost budete zadovoljni onim što ste učinili u životu. Bit života nije kupiti i uzeti, već upoznati i dati, takve stvari život čine vrijednim i srećnim, a sve ostalo je nebitno.

Nermine lađe i sol u kosi

   

Blistavo more približavalo se obali, vjetar je lagano lahorio,a palme, u ritmu vjetra, plesale su svoj ljetnji ples. Sjene, padajući sa krošnje mediteranskih palmi, zasjenile su i štitile okolne ljude. No, nju nitko nije mogao zasjeniti. Duga, plava kosa padala joj je dražesno niz ramena, a ona kao princeza, hodala je molom prema plaži. Graciozno držanje i stas koji je slala pogledom i zanosom ramena, nisu mogle ostaviti nikoga ravnodušnim. "Sunce se spustilo na zemlju",pomislio sam, dok sam je sa čudenjem a ujedno i divljenjem gledao. Zar postoji tako dražesna dama koja ramenima i pogledom ubija i osvaja ? Zar to nije davno prevaziđen stil i manir ? Ona nije znala za trendove ni moderno, hvala Nebesima. Molio sam Boga da krene prema moru, kako bih je što bliže opazio. Laganim pokretom ruke, sklonila je kosa sa ramena i zabacila ju nazad. Kao usporeni snimak, gledao sam ju kako me svi više i više osvaja gestama. Vitka ljepotica sjela je pokraj velikog kamena u vodi, i zamišljeno gledala u daljinu. "O čemu li razmišlja", pomislio sam. Što tako lijepo biće brine i uzrokuje takvu tugu u očima. Samo sam posmatrao. Obrazi su joj se rumenili, a koža. lagano smeđa, osijavala se na suncu. Nije kupila poglede, jer nije htjela biti u centru pažnje. No, u tom trenutku onaj je bila sva moja pažnja, Tako očaran morao sam napustit plažu, razmišljajući o tome da je više nikada vidjeti neću."Zbogom, ljepotice, vidimo se nikada" , pomislih. No, kao da me je nebo čulo, tankim i skoro nečujnim glasom proču se: "Izvini, je li ovo tvoja narukvica ?" . "O bože" , pomislih i okrenuh se, kad vidjeh kako ona ista djevojka sa plavom kosom stoji i ispružene ruke drži narukvicu. "Je li moguće?", prošaptah.

TO BE CONTINUED...

August 2016

Ne tako fantastična naučna fantastika

Ne tako fanstastična naučna fantastika !

Pozdrav dragi čitaoci,u današnjem blogu bih razgovarao i otvorio diskusiju na veoma široku temu : Različitosti.
Svako ko osjeća potreba pridonošenja mome blogu svojim komentarom ili sugestijom,neka tako i uradi !

Zamislite sljedeću scenu : Budite se u prostranom stanu na 52. katu.Užareno se sunce probija kroz prozore,a vi sanjivim koracima ustajete iz velikom kreveta te kreće praviti kafu. Izlazite na balkon i promatrate blok zgrada duljine 15 km, sunce jednako udara svaki prozor, a vaši susjedi također stoje na balkonu. I piju kafu. I sanjivo se šetkaju. Isto se prezivaju. Isto pričaju, a jednako i ponašaju. Zamislite da je sve isto Svatko je isti. Vi ste broj 5502, nemate čak ni ime, nemate emocije, ni sopstvenu personu, ponašanje, ni komunikaciju. Sve je i dalje isto. Tužno.

Zamislite samo kakva bi monotonija i homogenost nastala kada bi ova moja mala misao iz glave postala stvarnost,..

Čovjek je sretan što je kompleksno biće,puno želja, emocija, i snova. Svaki san poseban, zanimljiv i drugačije obojen. Misli lete, grade sopstvene snove, svaki smijeh je drugačiji, a svaka izgovorena riječ ima svoj značaj i kvalitet.

Mi kao najkompleksnije biće moramo naučiti i učiti o različitostima, jer nas one čine posebnim, rijetkim i rođenih sa određenim razlogom i ciljom.
Učiti i podučavati o važnostima ljudskog razlikovanja i postojanja treba biti misija svakog čovjeka ovog svijeta,svijeta nad kojim mi imamo kontrolu i kojeg mi možemo oblikovati i mijenjati.
Počnimo skladati najljepšu pjesmu ikad komponovanu,potrudimo se napraviti ovaj svijet bolji drugima, a također se osjećati prihvaćeno i sigurno.
Svatko na Zemlji ima pravo biti ono što želi i ono što jeste, te samim tim ima šansu doprinjeti edukaciji o drugačijem. Počnimo gledati dalje od horizonta, prihvatati naše različitosti, koje su u suštini vrline.
Neograničeni um ima toliko mjesta i prostora za razmišljanje i inovaciju,toliko praznog prostora da je neograničen. Počnimo ga proširivati, širiti ljubav i sreću, te svakome dozvoliti postojanje.

Nadam se da sam bar malo objasnio važnost ove teme i kako ona može utjecati na važnost ljudskog postojanja.Zahvalio bih se svima vama koji pročitate, a naročito onima koji se odazovu na kritike.
Do sljedećeg bloga,budite zdravi !

August 2016