Happy for you

Postojim u tmini noći, oblačim se u ponoć i kao zmija se mudro i vješto krijem od onoga čega se najviše bojim. Niko me nije upoznao onako kako ti jesi, te me tako nebeski volio, da bi mi srce pucalo kada bih te zagrlio.

Bio sam sasvim običan, sanjar, bio sam prolaznik, no prolaznik tvoga života. I istina je, prolazio sam, muklo i hladno, odlazeći putom koji me vodi tamo gdje ne pripadam, a ti si me zadržala. Onako čvrsto, toplo i čedno si me uzela za ruke, na što bih se hitro zaustavio i zapitao šta radiš još sa mnom. Ali ipak si bila tu, od sveg srca si me htjela prigrliti, umotati me svojim srcem, a ja nisam za krotiti.

Duboko u sebi, pored svih kajanja i tamnih misli, sanjao sam o univerzumu gdje bi ti i ja bili nešto. Taj bi univerzum bio samo naš san, no ja sam dozvolio da to bude samo san. A uvijek sam znao dobro sanjati. Nakon svih pustih nadanja i mojih neuspjelih života, ostala si. Strpljivo si čekala da život udahnem punim plućima, uzmem te za ruke i počnem nešto novo ispočetka, s tobom. Pored tih divnih zamisli i tvog gracioznog optimizma, znala si, duboko negdje, da se to nikada neće ostvariti. Znala si da nisam od tog života i da me ne možes zadržati. Ja bih te nekad proklinjao što si tu, a nekad bih svim svojim srcem molio da me ne pustiš. I sam sam znao da me ne možeš usrećiti i dati mi šansu, dok si je sam ne pružim.

I nisam htio, nit želim, jer je ne zaslužujem. Šanse guram daleko od sebe, kao što sam i tebe, moju najveću šansu. Od tada svoje šanse olako koristim, a sebe sve više brišem iz ove realnosti.

Često si mi govorila kako sam ludi i pusti sanjar. Kako sam to olako shvatao, a sada bi mi to bio najdraži poklon.

Nikada nisam bio bliže granicama usamljenosti kao sada. Mnogo je vremena prošlo, ali tvojih se riječi rado sjetim, i nekako me, onako tiho, zaboli srce, vraćajući se na misli koji me održavaju u životu. A kakav je to život koji moram zamišljati ?

Ne krivim te ni za što, jer si ti bila jedina osoba koja je htjela srušiti ove zidove. Sada su zidovi već preveliki, ne pokušavam ih napustiti jer su oni sada moj dom. Nekad je moj dom bio na tvojim bedrima, ali sam se odatle davno iskrao. Kriv sam što sebi nisam dozvolio uzeti ono što si ti nudila, i svakog puta sam opet ja, jedini, bio kriv za svoju nesreću, i potajno bih se nadao da ću naučiti iz svojih grešaka, no opet bih pao. Kažu da svako ko dođe u naš život je ili blagoslov ili lekcija. Ti si meni bila oboje, moja vatra u tamnim noćima i sreća u crnim mislima. Bila si mi najljepši blagoslov, Nebeski lijepa i odvažno milosrdna. Ja tebi neka budem lekcija, i neka ti se takva lekcija nikada ne ponovi.

U neku ruku sam srećan zbog tebe, srećan što si otišla, pobjegla, jer si i sama shvatila da ovu kulu nijedan cvijet ne može ukrasiti.