Tračnice života

TRAČNICE ŽIVOTA

Lijepa noć bijaše sinoć.  Sjedio sam kraj prozora i gledao ljude kako hitro idu doma. Laganim koracima po novoj šetnici, hodala je stara baka. Onako stara, sjela je bolesno na klupu i posmatrala dječicu koja su se u susjednom parku igrala. Njeno lice, umorno od života, ipak je odavalo najljepši osmijeh koji odavno nisam vidio. U očima joj je sijao život pun ljubavi, sreće i jedinstvenosti. Možda se tom životu bližio kraj, no siguran sam da je bio ispunjen. Sjedeći i posmatrajući staricu, sklopio sam oči i odlučio da krenem na put. Uvijek sam znao pobjeći od realnosti i isploviti u svijet mašte. Ovog puta odlučih putovati vozom. Lagano sam se ukrcao na stari oronuli voz i počeo maštati. Također, pozvao sam nekoliko svojih prijatelja, bez kojih bi moje putovanje bilo beskorisno, prazno i jednolično. Moji prijatelji su uz mene od rođenja. I nisam ona osoba koj čuva prijatelje samo za sebe. Volim ih dijeliti sa drugim ljudima, jer želim da drugi ljudi vide isto ono što sam i ja u njima vidio.

Tako prijatelji odlučiše poći sa mnom, no rekoše mi sljedeće : „Rado ćemo krenuti  s tobom, no morat ćemo izaći na nadolazećim stanicama“ – „Nikakav problem“, rekoh veselo. I tako, moji prijatelji i ja, sanjivi krenusmo na putovanje. Vozeći se tračnicama, naišli smo na mnoge ljude, mjesta i stekli mnoga nova poznanstva. Ima li išta ljepše, od poznavanja drugih ljudi, kultura i nacija. Nebesa su nas stvorila različite, i zato trebamo upoznavati drugoga i drugačije. Postoji jedan grčki mit, koji glasi ovako: „ Prema grčkim Bogovima, ljudi su stvoreni sa četiri ruke, četiri noga i dva lica. Pribojavajući se njihovih moći, Zeus ih je razdvojio na dva dijela i tako ih osudio da čitav život tragaju za svojim izgubljenim dijelom“. Mi ljudi, zaista jesmo moćni i skoro pa svemogući, ali koristimo to u negativne svrhe, širenjem mržnje, diskriminacije i segregacije. Tužno, no moji me prijatelji uvijek savjetuju da drugačije gledam na svijet i da pomoću njih mogu ostvariti svoje snove. Razgovorajući tokom vožnje, nažalost, došao je čas da nas naš prvi prijatelj,čije je ime Istina,  napusti. Stigli smo na stanicu na koju bi on trebao izaći. Stanica se zvala „PRIJATELJSTVO“. Molio sam Istinu da nas ne napušta, jer nam je lijepo kad smo skupa. No, istina mi reče: „Dražesni moj prijatelju, naučio sam te svemu što sam mogao, no pogledaj, osvrni se, došao sam u mjesto gdje su ljudi izgubili vjeru u Istinu, vjeru u mene. Učio sam te da nijedno prijateljstvo ne može opstati,a da ih ne povezuje Istina ili Iskrenost. Moja životna misija je da spajam ljude, i da budem oslonac svakom ljudskom odnosu.“ – „Ako si zbog toga rođen, idi prijatelju moj, neću te sputavati ni sebično držati samo za sebe“ – „Zbogom, budi dobar“, reče mi Istina. I tako, krenusmo dalje, sa Istinom u našim srcima.

Krenuvši dalje, počeo sam pratiti zvijezde na nebu. „Ah, nisu li dražesne, svjetlucave nebeske djeve“.

Ubrzo, vrijeme je bilo da moja prijateljica imena Ljubav, izađe. Lijepa djevojka smeđe kose, i zanosnog izgleda i šarma morala je izaći na stanici „RAZLIČITOST“. I nju sam pitao mora li nas napustiti, jer mi je bila draga i od malena me je pratila svuda. Nisam mogao zamisliti putovanje bez nje. Ona mi hitro i ponosno reče: „Prijatelju dragi, od malena sam te učila o sebi, o daru koji imam, i ponosna sam na sebe, a i na tebe, jer si čovjek pun ljubavi. Moj zadatak s tobom je završen, izgradila sam te svom snagom i smatram da sada trebam otići. Pogledaj, druže moj, ovo mjesto, pogledaj bijelca, crnca, kršćana, muslimana, jevreja, šamana, homoseksualca i heteroseksualca, njemca, albanca i španca. Svi su oni jedinstveni, a i različiti. No slijepi su, druže moj. Zaslijepila ih mržnja, a moja je misija da im podarim vid, da im pokažem svijetlo i da uništim mržnju. Svijet je prelijep onakav kakav jeste, šarolik i različit, a ja moram ovim ljudima to pokazati. Svatko je od nas zaslužio živjeti životom kakvim želim i biti ono što želi. Moje ime će omogućiti ljudima da zavole sebe, pa onda i drugog, jer ljubav spaja svijet, dragi moj, a ja sada idem da spojim ove izgubljenje duše. Zbogom, dragi moj“ !

Kako otiđe ljubav, ostadosmo moj prijatelj, Upornost i ja. Časkali smo i gledali kroz prozor voza, koji se užurbano približavao cilju. Utonuh u san. Nakon nekoliko trenutaka, mjesečev sjaj me  probudi, a Upornost reče: „Ustani, druže, vrijeme je da izađemo, stigli smo na posljednju stanicu“. Hitro ustadoh i krenuh sa njim. Izašli smo iz voza, na stanicu zvanu „ŽIVOT“. „Pogledaj druže moj“, reče Upornost, „Stigli smo na posljednju stanicu ovog našeg divnog putovanja, a ovdje ćemo se zaustaviti malo duže. Ovo je život, druže, ove planine, rijeke, vrhovi brda i nagli padovi, sve je to život. Svaki detalj je jasan i poseban, i svaki taj detalj čini veliku umjetninu života. Sve je mirno i skladno, sve je u ravnoteži, i sve ja baš ondje gdje treba da bude“ – „A zašto sam ja izašao ovdje druže, i zašto si ti izašao“ ? „Prijatelju, ovo je tvoja posljednja stanica, naučio si što znači biti iskren, pošten, voljen i naučio si voljeti. Naučio si da si različit, ali i poseban, te da si zaslužan ovog ovdje. A moje mjesto ovdje je minimalno. Ovdje si ti glavni, ti si ovo stvorio svojim prethodnim odlukama i lekcijama koje si naučio, ja ti ovdje pomažem da život držiš u ravnoteži, jer kada kreneš na krivi put, ja sam tu da ti pomognem prebroditi.“

Začuđeno sam ga gledao nekoliko trenutaka, no onda sam shvatio. Ova stanica je moj život. Ja sam ju kreirao i stvorio svojim odlukama iz prošlosti. Ovdje sam ja glavni i okružio sam se onim što moje srce ispunjava. A voz, voz će i dalje kružiti i dovoditi mi prijatelje moje, koje znam i koje ću upoznati.

Zapamtite, tračnice života, nikad ne staju, stanice uvijek dolaze, a na vama je da ih kontrolišete i da gledajući u prošlost budete zadovoljni onim što ste učinili u životu. Bit života nije kupiti i uzeti, već upoznati i dati, takve stvari život čine vrijednim i srećnim, a sve ostalo je nebitno.