Blistavo more približavalo se obali, vjetar je lagano lahorio,a palme, u ritmu vjetra, plesale su svoj ljetnji ples. Sjene, padajući sa krošnje mediteranskih palmi, zasjenile su i štitile okolne ljude. No, nju nitko nije mogao zasjeniti. Duga, plava kosa padala joj je dražesno niz ramena, a ona kao princeza, hodala je molom prema plaži. Graciozno držanje i stas koji je slala pogledom i zanosom ramena, nisu mogle ostaviti nikoga ravnodušnim. "Sunce se spustilo na zemlju",pomislio sam, dok sam je sa čudenjem a ujedno i divljenjem gledao. Zar postoji tako dražesna dama koja ramenima i pogledom ubija i osvaja ? Zar to nije davno prevaziđen stil i manir ? Ona nije znala za trendove ni moderno, hvala Nebesima. Molio sam Boga da krene prema moru, kako bih je što bliže opazio. Laganim pokretom ruke, sklonila je kosa sa ramena i zabacila ju nazad. Kao usporeni snimak, gledao sam ju kako me svi više i više osvaja gestama. Vitka ljepotica sjela je pokraj velikog kamena u vodi, i zamišljeno gledala u daljinu. "O čemu li razmišlja", pomislio sam. Što tako lijepo biće brine i uzrokuje takvu tugu u očima. Samo sam posmatrao. Obrazi su joj se rumenili, a koža. lagano smeđa, osijavala se na suncu. Nije kupila poglede, jer nije htjela biti u centru pažnje. No, u tom trenutku onaj je bila sva moja pažnja, Tako očaran morao sam napustit plažu, razmišljajući o tome da je više nikada vidjeti neću."Zbogom, ljepotice, vidimo se nikada" , pomislih. No, kao da me je nebo čulo, tankim i skoro nečujnim glasom proču se: "Izvini, je li ovo tvoja narukvica ?" . "O bože" , pomislih i okrenuh se, kad vidjeh kako ona ista djevojka sa plavom kosom stoji i ispružene ruke drži narukvicu. "Je li moguće?", prošaptah.
TO BE CONTINUED...
August 2016
Nema komentara:
Objavi komentar