Happy for you

Postojim u tmini noći, oblačim se u ponoć i kao zmija se mudro i vješto krijem od onoga čega se najviše bojim. Niko me nije upoznao onako kako ti jesi, te me tako nebeski volio, da bi mi srce pucalo kada bih te zagrlio.

Bio sam sasvim običan, sanjar, bio sam prolaznik, no prolaznik tvoga života. I istina je, prolazio sam, muklo i hladno, odlazeći putom koji me vodi tamo gdje ne pripadam, a ti si me zadržala. Onako čvrsto, toplo i čedno si me uzela za ruke, na što bih se hitro zaustavio i zapitao šta radiš još sa mnom. Ali ipak si bila tu, od sveg srca si me htjela prigrliti, umotati me svojim srcem, a ja nisam za krotiti.

Duboko u sebi, pored svih kajanja i tamnih misli, sanjao sam o univerzumu gdje bi ti i ja bili nešto. Taj bi univerzum bio samo naš san, no ja sam dozvolio da to bude samo san. A uvijek sam znao dobro sanjati. Nakon svih pustih nadanja i mojih neuspjelih života, ostala si. Strpljivo si čekala da život udahnem punim plućima, uzmem te za ruke i počnem nešto novo ispočetka, s tobom. Pored tih divnih zamisli i tvog gracioznog optimizma, znala si, duboko negdje, da se to nikada neće ostvariti. Znala si da nisam od tog života i da me ne možes zadržati. Ja bih te nekad proklinjao što si tu, a nekad bih svim svojim srcem molio da me ne pustiš. I sam sam znao da me ne možeš usrećiti i dati mi šansu, dok si je sam ne pružim.

I nisam htio, nit želim, jer je ne zaslužujem. Šanse guram daleko od sebe, kao što sam i tebe, moju najveću šansu. Od tada svoje šanse olako koristim, a sebe sve više brišem iz ove realnosti.

Često si mi govorila kako sam ludi i pusti sanjar. Kako sam to olako shvatao, a sada bi mi to bio najdraži poklon.

Nikada nisam bio bliže granicama usamljenosti kao sada. Mnogo je vremena prošlo, ali tvojih se riječi rado sjetim, i nekako me, onako tiho, zaboli srce, vraćajući se na misli koji me održavaju u životu. A kakav je to život koji moram zamišljati ?

Ne krivim te ni za što, jer si ti bila jedina osoba koja je htjela srušiti ove zidove. Sada su zidovi već preveliki, ne pokušavam ih napustiti jer su oni sada moj dom. Nekad je moj dom bio na tvojim bedrima, ali sam se odatle davno iskrao. Kriv sam što sebi nisam dozvolio uzeti ono što si ti nudila, i svakog puta sam opet ja, jedini, bio kriv za svoju nesreću, i potajno bih se nadao da ću naučiti iz svojih grešaka, no opet bih pao. Kažu da svako ko dođe u naš život je ili blagoslov ili lekcija. Ti si meni bila oboje, moja vatra u tamnim noćima i sreća u crnim mislima. Bila si mi najljepši blagoslov, Nebeski lijepa i odvažno milosrdna. Ja tebi neka budem lekcija, i neka ti se takva lekcija nikada ne ponovi.

U neku ruku sam srećan zbog tebe, srećan što si otišla, pobjegla, jer si i sama shvatila da ovu kulu nijedan cvijet ne može ukrasiti.

Mrzim te

Mrzim sve u vezi tebe. Mrzim kako olako shvataš stvari i kako se duriš na svaku moju sitnicu, kako ostavljaš iza sebe nered i kako uvijek kasniš. Mrzim tvoje promjenjivo ponašanje i mrzim to što dopuštaš svakome blizu sebe. Mrzim što ne voliš neke stvari kao ja i mrzim što si nekada djetinjasta.

Mrzim kako se izgubim u tvojim tamno smeđim očima koje su mi svakodnevno tjerale misli iz glave, osim jedne-tebe. Mrzim tvoju smeđu kosu koja bi plesala najljepše plesove na tvojim ramenima dok smo zajedno sjedili na klupi i razmišljali kako smo baš nas dvoje završili zajedno. Mrzim svaku tvoju riječ koju si dublje i dublje sijala u moje srce, a koje se do dana današnjeg nisam riješio. Mrzim kako bi vatrenim usnama uzimala moju dušu, gram po gram, a ja, budala, bih ti je s guštom nudio. Mrzim tvoj čvrsti zagrljaj i slatko propinjanje na prste samo da bi mi stavila ruke oko vrata. Mrzim i tvoj hod kojim ubijaš svakog ko prođe pored tebe, a malo više mrzim trenutak kada sam te sreo; kada sam te vidio i dopustio ti da mi uzmeš dušu. No, mene nisi uzela. A kakav je to čovjek bez duše ?

Zaboravan sam, ali ne vjerujem da ću zaboraviti trenutke s tobom. Moji ludi ispadi, a tvoj topli osmijeh su obilježili naše momente. Ti me momenti ponekad peku, iako led nije topao. Izludilo bi me tvoje kašnjenje, ali kada bih te ugledao, zaboravio bih na svijet, a tek kada bi me pogledala, zamolio bih Nebesa da se taj momenat nikad ne završi. Ponekad me zaboli što znam, da tebi to nije značilo, i da si olako uzimala ono što sam ja nudio. Nekad mislim da sam i zalužio sve to, jer sam u dubini duše znao kakvu oluju izazivam. A ja sam ti nudio samo čistu i vrelu ljubav, ali izgleda da hladnog čovjeka nikakva ljubav ne može ugrijati.

Tebe bih zagrlio  kad bi mi se duša smrzla, a znao nisam da je iz tvojih grudi izbijala zima.

Mrzim kako bi me držala za ruku i nevino mi se smješkala dok sam ti pričao svoje sulude i sanjive priče. Mrzim to što sam dopustio da budeš dio mog života, a tebe još više mrzim što si to olako shvatila. Mrzim kako bi me podsjećala na lijepe stvari, sjajne zvijezde, ugodnu pjesmu, i sanjivo nebo.

A na kraju, tipično za mene,  mrzim najviše to što te nimalo ne mrzim .

Love is a force of nature

Željeli mi to ili ne,  ma koliko god se borili protiv sebe, ne možemo izbjeći i promijeniti ono što volimo.

U čovjeku se kriju mnoge tajne, u očima mu vri strast, a srce, obvijeno tvrdom školjkom, u sebi krije najljepši biser. Čovjek jednostavno ne može birati koga će voljeti. Kao zemaljska katastrofa, desi se ljubav. Dušu preliju ljubavne bure, a strast nam sprži svu pamet. Čovjek se izgubi u valovima osjećaja i obično se na kraju, i uguši. A kako li je lijepa ta smrt, kad zbog nekog imaš umrijeti ?

Dođe meni, moja prijateljica Ljubav. Dugo se nismo vidjeli i jedva sam čekao da ju vidim te da joj ispričam što sam sve naučio o njoj. Ona je uvijek bila zagonetka. Nikada se nije odavala svima, već samo nekome. Svoje čini bi zasijala duboko u dušu, a pogledom bi ti izvadila srce iz grudi. Divio sam joj se, i često je pitao: „Drugarice moja, a zašto si tako posebna, pa te svi priželjkuju, a onda izgube“?   

Moja drugarica mi odgovori: „Ja se, prijatelju, ne mogu krotiti niti izmijeniti. Ja sam druže, jedna vatra koju svako svojim kremenom zapali. Svačija sam, a opet, samo sam nečija. Moje iskre najjače zabole, naročito kada oprže dušu. Kasnije ih gase suze, no kažu da su im draži ožiljci moje vatre već prolazna satisfakcija sopstvene suze.  Međutim, ljudi nisu svjesni da se plamen mora držati zagrijan, u protivnom, gasi se, ostavljajući žar koja teško daje stare, istinske vatre. A najžalosniji su mi oni, druže, koje pale one vatre, a znaju da se njome ugrijati ne mogu. Protiv mene se ne može, jer ste svi vi-ja, a od sebe ne možete pobjeći jer na kraju, nije bitno ko gleda i gasi vašu vatru, već s kim je palite.“

Gledajući u moju prijateljicu, pažljivo sam slušao svaku riječ i divio se njenoj smjelosti. Dugo čovjeku treba da shvati njene riječi, jer njenim kosmosom treba dugo ploviti da bi našao zvijezdu. 

Poslije njenih riječi, bacih se na razmišljanje: Jesmo li mi ti koji određujemo koga i koliko ćemo voljeti, ili je u to umješana neka veća sila ? I jesmo li zaista u mogućnosti voljeti onoga koga želimo?

A mi iskre trošimo uzaludno, jer imamo onog koga ne volimo, a volimo onog koga nemamo...